| Podmilačje se, koliko se do sada
zna, spominje prvi put 1461. u povelji posljednjeg bosanskog kralja
Stjepana Tomaševića, koja se sačuvala u Fojničkoj kronici iz 17.stoljeća,
gdje se kaže kako kralj: "mnogopoštovanomu, virnom slugi stricu
knezu Radovoju za njegova virna, i prava posluženja koja posluži kruni
kraljevstva našemu; najprije Gospodinu, i roditelju našemu, dobroga
spomenutja Gospodinu kralju Tomašu, i meni Gospodinu kralju Stipanu…,te
mu daje u Luci (Dnoluci) grad Komotin, i pokraj njega goru Bočac,
i pokraj njega goru Čurničku, i Daljevac do Seoca, Cvitkovića, i Podmilačje
selo sobi strane Vrbasa sva ta sela š njihovim pravim međami i
kotari, i u Jajcu, i u Jezeru kuće njegove, mline, vrtle i vinograde".
Bez obzira
na to što ima povjesničara koji sumnjaju u autentičnost ove
povelje, iz nje se može zaključiti da je ime Podmilačja već davno
bilo poznato. Međutim, samo dvije godine nakon ovog spomena Turci
su zauzeli Bosnu…
O samom
Podmilačju sve do 18.stoljeća postoji tek po koji škrti podatak. Poslije
toga nalazimo sve više podataka o podmilačju i o pojedinim njegovim
selima u izvještajima biskupa i apostolskih vikara fra Mate Delivića,
fra Pave Dragičevića, fra Marijana Bogdanovića, fra Marka Dobretića,
fra Grge Varešanina i fra Augustina Miletića, te u izvještaju provincijala
Bosne Srebrene fra Bone Benića. Vjerojatno su postojali i neki drugi
arhivski podaci o podmilačkom kraju, ali su oni,
nažalost, uništeni kada je 1916. izgorio župni stan u Podmilačju.
CRKVA SV. IVE U PODMILAČJU
Na temelju građevnog
materijala i tehnike građenja može se zaključiti da je crkva sv. Ive
u Podmilačju sagrađena sredinom 15. stoljeća pod utjecajem kontinentalne
i primorske tradicije građenja.
Bila je to mala srednjovjekovna
crkva koja je imala sve elemente srednjovjekovnih sakralnih građevina:
lađu, svetište, sakristiju i toranj. Bila je dugačka 15,85 a široka
8,50 m, bez sakristije. Lađu, koja je bila u obliku izduženog pravokutnika,
zatvarali su zidovi debljine oko jednog metra. Svjetlo je ulazilo
u crkvu kroz bočne gotičke prozore. Pročelje, na kojem su stajala
vrata široka 123 cm, imalo je bogato profilirani portal. U sredini svetišta presvođena
lukom visine 6,35 m, nalazio se zavjetni oltar. Toranj, visok 29,
odnosno s križem 37 m, izrastao je iz pročelja crkve. Imao je pet
etaža (katova) i bio pokriven visokim krovom od šimle. Gradeći 1910.
novu i veću crkvu,
fra Jaroslav Jaranović je srušio pročelje i toranj stare crkve kako
bi je mogao ugraditi u novu kao pobočnu kapelicu. Tako je, ne misleći
u tom trenutku da je ovo bila jedina sačuvana srednjovjekovna katolička
crkva u BiH, stradao taj naš izuzetno vrijedan povijesno-kulturni
spomenik. Jasno, arhitekt je trebao i mogao naći bolje rješenje. Međutim,
ipak je sreća da se o ovom spomeniku sačuvalo dovoljno podataka na
temelju kojih se, nakon što su
obje crkve minirane, mogao rekonstruirati u prvobitnom obliku.
LEGENDA O PRELASKU CRKVE PREKO
VRBASA 
I
danas se u narodu priča kako je crkva sv. Ive prešla noću iz sela
Pšenika, koji se nalazi na lijevoj obali Vrbasa u selo Podmilačje,
na desnu stranu preko rijeke, zbog toga što su Turci u nju stjerivali
koze. Tom prilikom ostao je u Vrbasu jedan direk koji se, navodno,
i sada vidi u vrijeme niskog vodostaja. Ovu narodnu predaju nalazimo
zapisanu u Šematizmu Bosne Srebrene od 1864. i ponovljen gotovo u
svim slijedećim Šematizmima. Nju prepoznaje i fra Antun Knežević,
koji navodi da se o tome sačuvao od Theinera izvještaj upućen papi
na latinskom jeziku, koji u hrvatskom prijevodu glasi: O čudesnom
prijelazu crkve sv. Ivana Krstitelja iz sela Pšenika u selo Podmilačje.
Mada nije lako odrediti stvarni sadržaj ove narodne predaje zapisane
prije 115 godina a stare sigurno još više, ona svakako ima svoje određeno
povijesno značenje. Možda se tim potvrđuje vezanost ove crkve uz grebenski
franjevački samostan, koji je postojao negdje u blizini sela Pšenik
sve do 1495. godine.
SVETIŠTE U RATU I NAKON NJEGA
Od 22. do 31. listopada 1993, nakon
dugih napada Jugoslavenske armije i vojske tzv. Republike Srpske na
Jajce i okolinu, sav nesrpski živalj napustio je pod prisilom jajački
kraj i otišao u izbjeglištvo, gdje su ostali do povratka odnosno oslobođenja
13.rujna 1995. Tako je bilo i s 8.910 župljana podmilačke župe. Nekoliko
mjeseci nakon okupacije Jajca, točnije tijekom mjeseca ožujka, osvajači
su minirali i do temelja srušili sve što je vezano za svetište i centar
župe u Podmilačju: župnu crkvu, u sklopu koje je bila zavjetna crkva
sv. Ive, vanjski oltar, župnu kuću, strehu gdje je izlagan svečev
kip, šetnice s klupama za ispovijed i gospodarske objekte.
Nakon nepune dvije godine, točnije 13. rujna 1995,
postrojbe HV i HVO-a oslobađaju Jajce i jajački kraj, čime počinje povratku Podmilačje. Srušenu crkvu
privremeno zamjenjuje donirani šator, a potom je izgrađena drvena
baraka za molitveni prostor ispod ceste i brvnara za stambeni prostor
iznad ceste. Povratkom većeg
broja župljana počinje izgradnja zavjetne crkvice svetog Ive u onom
obliku kakva je bila u vrijeme njezine izgradnje prije više stotina
godina, čime je službeno započela obnova svetišta u Podmilačju.
Odmah po povratku, u rujnu 1995. razmišlja se o izgradnji
nove velike crkve u Podmilačju i uređenju prostora svetišta.
24. lipnja 1998. održano je tradicionalno hodočašće
svetom Ivi u Podmilačje i to pored razrušenog svetišta. Misno slavlje
predvodio je Vinko kardinal Puljić, zajedno s talijanskim biskupom
Rocom i umirovljenim đakovačko-srijemskim biskupom
Ćirilom Kosom. Taj dan na hodočašću su bili i hodočasnici iz porušenog
i prognanog Gospinog svetišta Kondžila u narodnim nošnjama, te Olova.
Taj dan je značajan po tome što je kardinal Puljić blagoslovio povelju
za gradnju novoga svetišta.
31. ožujka 2003. godine prihvaćen idejni projekt poznatog
slovenskog arhitekta Marka Mušiča iz Ljubljane. Nakon što je dobivena
suglasnost Vrhbosanskog ordinarijata, započelo se s gradnjom crkve.
|
